Otporno obrazovanje – sloboda ili ništa

Ako biste želili da srušite kuću, loš razlog za to bi bio da ona stoji u mestu. Ako biste želeli da srušite sistem, dobar razlog za to bi bio da on stoji u mestu.

Kao što je svaki rad izopačenje ideje, tako je i svaki sistem izopačenje modela. Ipak, jasno je da je obrazovni sistem danas trom do te mere da ne može da odgovori na potrebe društva ni minimalnim izmenama u trenucima društvene potrebe. Zašto? Jer je po dizajnu trom. Tromost je kvalitet sistema koji teže ka stagnaciji. Ako biste takav sistem personifikovali, on bi bio ciničan, džangrizavi starac, koji negoduje na svaki zahtev, koji se ljuti na svako pitanje i koji prezire svakoga ko narušava rutinu. 

Danas, u vremenu kada je teško razaznati pravu od proizvedene krize, društvenu potrebu od društvenog pritiska, potrebno je da zastanemo i preispitamo fundamentalne sisteme, pre svega, zdravstveni i obrazovni sistem. Obrazovanje je početak društva, definicija civilizacije i svih njenih ishoda, i u društvu koje se kao prirodni organizam menja, birokratski sistemi koji se trude da negiraju rezultate društvenog pokreta i društvenih potreba osuđeni su na propast. To je upravo opis trenutnog obrazovnog sistema kakvog ga države i korporacije žele i održavaju.

Šta danas, kada je potrebno da školi promenimo ono integralno za nju, učionicu, dnevnik, didatička sredstva? Umesto šanse da preispitamo pedagogiju, metodiku, organizaciju, evaluaciju, pa čak i administraciju, da stvorimo nove parametre uspešnosti za obrazovanje budućnosti, dobili smo zatvorena vrata. Na njima piše: “Radi sve kao i dosad, onako kako nisi nikada dosad. Ne postavljaj pitanja, odgovore nemamo.

Nasuprot tome, ja vodim slobodnu školu Pionir. Pionir je arhetip slobodne škole fokusiran na podučavanje digitalaca o tehnologiji, dizajnu, etici i komunikaciji kroz holističku, eksponencijalnu i nereaktivnu kulturu i vršnjačku proizvodnju društvenih dobara. Naša misija je da obrazujemo generaciju polimata koji koriste tehnologiju za ispunjavanje društvenih potreba, da izazivamo formu i vrednosti u obrazovanju i radimo za dobrobit čovečanstva kroz stvaranje zajedničkih dobara. Pionir nema kurikulum, učionice, nastavnike, testove, ocene, ispite, administraciju, dnevnike, većanja. Može a i ne mora biti zgrade u kojoj se nastava odvija. Mora biti učenika, jer učenici su škola. Zaista, u filozofiji slobodne škole postoji toliko fundamentalnih nekompatibilnosti sa autoratitivnim obrazovnim sistemom da bismo o njima mogli da debatujemo danima. Fokusirao bih se na samo dve – agilnost kao temelj slobodnog obrazovanja i projekte kao osnovu nastave u slobodnim školama.

Model pretnje nalaže da tražimo ranjivosti u sistemu koji dizajniramo i da se adaptiramo remodelirajući dok pretnje ne postanu zanemarljive do nikakve. Šta to znači?

Ako pričamo o školi, takav model bi pretpostavio da je neko nekada napravio protokol za situaciju kada ne možemo da koristimo učionice, ili kada učenici moraju da rade od kuće – ali nije. Autoritativni obrazovni sistem po dizajnu nije agilan, jer nije morao da bude. Sve izmene su dugotrajne i opterećene birokratijom i agendom. Uvođenje novih predmeta, promena plana i programa, traju godinama. Uvođenje novih didaktičkih sredstava kasni decenijama. Zašto? U tom pomirenju između stagnacije koju diktira striktna kontrola obrazovanja od strane države i izopačenja svih primarnih ciljeva obrazovanja kako bi se povinovali formi sistema, krije se propast našeg obrazovanja.

Šta slobodna škola može jer je autonomna? Sloboda od autoriteta, znači slobodu od agende ali i slobodu od birokratije. To znači da slobodna škola može da odbaci formu po cenu ispunjavanja suštinskih ciljeva. Recimo, u Pioniru ne postoje pisana pravila. Sva saradnja zasniva se na konsenzusu učesnika i afirmisanju dobrih praksi, takoreći, radimo ono što daje rezultate, bez obzira na formu. Kada je proglašena pandemija naša tranzicija na distribuisanu nastavu je trajala dva minuta. Nismo promenili alate koje koristimo, nismo promenili procese koje poštujemo, nismo promenili ništa osim mesta na kome se aktivnosti dešavaju. S druge strane videli smo ad-hok rešenja, neadekvatna, nespremna da odgovore na potrebe situacije, rešenja bez problema, probleme bez rešenja i to je već stečena navika u mnogim, ne samo domaćem obrazovnom sistemu. Ono što se u budućnosti mora desiti je deformalizacija obrazovanja, približavanje principima slobodnog obrazovanja i prebacivanje moći odlučivanja na prosvetne radnike i veće slobode koje tako duboka promena donosi. Bez tih sloboda neće biti ni spremnosti za nepredvidivo, ni suštinskog prosvećenja učenika što je i suštinski cilj obrazovanja.

Vrlo je važno shvatiti otkud dolazi poziv za projektnom nastavom u školama, tj. šta je motivacija da se tako vrši nastava? Za mene, začeci toga su baš u organskom učenju, učenju koje se dešava van institucija, u životu. Učimo iz iskustva kroz interakcije u društvu. Jednostavno ne postoji znanje koje se organski stiče a da je izuzeto iz društvenog organizma. 

Projektna nastava bila bi izuzetno ograničena ako bismo, recimo, od učenika zahtevali da rade didaktičke projekte usko vezane za predmet koji uče. Znanje jednostavno ne funkcioniše tako, organsko učenje, učenje van škole nikad nije funkcionisalo tako. Kod nas u praksi to prozvodi neke bitne nekompatibilnosti sa autoritativnim obrazovnim sistemom. Pre svega, projekti koje učenici razvijaju moraju imati vrednost van neposredne didaktičke vrednosti. 

U početku ideja da svaki projekat ima društvenu vrednost delovala je zastrašujuće teško, ali svugde oko nas su problemi, prepreke i izazovi koje treba rešiti. Upravo u tome leži vrednost novog obrazovanja, u pretvaranju škola u organizacije koje vode društvenu promenu kroz delovanje, a delovanje koriste za učenje i kroz takvu društvenu nadgradnju stvaraju bolju zajednicu. 

Zamislite stotine mladih ljudi kako učeći stvaraju društvena dobra kojima utiču na svet oko sebe. Neverovatno, ali ovakve ideje zahtevaju male, ali korenite promene u sistemu. Prvo, potrebno je osloboditi škole birokratije. Drugo, potrebno je omogućiti nastavnicima da postanu mentori, ko-kreatori znanja i dati im autonomiju da upravljaju i stvaraju od svojih škola manje samoupravne jedinice, jer kao što svaki učenik ima svoje potrebe, tako i svaka zajednica ima svoje specifičnosti, bilo kulturne, bilo ekonomske. Treće, potrebno je primeniti znanje tako da ono odražava društvenu potrebu, dizajnirati sistem koji uvek drži korak sa društvenim potrebama. Kada nas kriza pritisne, shvatimo da su dosad nedozvoljene i nemoguće prakse sasvim poželjne i korisne. Kada potreba postane veća od zabrana birokratskog sistema, tada je prilika da se sistem ogoli do potrebnih delova, da se preispita vrednost svega u njemu i da se stvori novi. Jer, šta je cilj obrazovanja nego naučiti nove generacije da preispituju sve?


Autor: Marko Kažić

Zamphyr, https://zamphyr.com

Пионир, https://pionir.zamphyr.com

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *